Dva najveća neprijatelja čovjeka su…
Na ovoj Zemlji, u ovom životu… Što bi ste vi rekli – koji su najveći neprijatelji čovjeka?
Cijelog čovječanstva..?
Da krenemo od jednostavnih pojmova – što motivira čovjeka na bilo koja djelovanja?
Što ljudi žele u životu?
Kao prvo, vjerujem da ćete se složiti sa mnom – ljudi žele sigurnost!
U svojim mladim danima ljudi žele sigurnost da će živjeti bar određeni broj godina te moći uživati u tom (svom) životu.
U tim godinama malo tko razmišlja o smrti, a većina ne razmišlja previše ni o financijskoj sigurnosti u poznijim godinama.
Fokus je uglavnom na raznim doživljajima, raznim iskustvima… Isprobati što više toga i doživjeti što više toga.
rijetko tko u tim godinama razmišlja o (svojoj) smrti, pa tako ni o eventualnom nastavku postojanja nakon (fizičke) smrti.
U tim ranim godinama – starost, bolest i smrt su „nebrojenim godinama“ daleko.
Nakon tog razdoblja, ljudi žele nekakav smisao za svoj budući život.
Neki se posvete karijeri i stjecanju materijalnih dobara i ugleda u društvu, neki traže sigurnost u braku s (po mogućnosti) voljenom osobom i djecu koja će biti „zalog“ nasljeđa po kojima će „živjeti“ i nakon svoje fizičke smrti.
U tom razdoblju većina ljudi se maksimalno trudi steći materijalna bogatstva, izraditi dobre odnose s drugim ljudima u nadi da će im to koristiti u budućnosti, ali isto tako nastoje u onim rijetkim trenucima slobodnog vremena priuštiti si nešto za što misle da će im pružiti „pravo“ zadovoljstvo, kao kompenzaciju za sav taj svakodnevni trud koji ulažu u nadi za bolju budućnost.
Vrijeme prolazi ipak daleko brže nego što smo toga bili svjesni u mladosti i, ako je vaš fokus do sada bio isključivo na „stjecanju“, polako počinjete shvaćati da ste se, možda, trudili za krive stvari…
Tada dolazi do preispitivanja, možda i do razočarenja, ali svakako imate neki (možda jasan, a možda neodređen) osjećaj nezadovoljstva… Niste ostvarili sva svoja mladenačka maštanja.,,
I što sad?
Godine su prošle, djeca su već pomalo porasla. Vi u sebi više ne vidite onu istu osobu koja je bila sigurna da će ostvariti sve svoje snove.
Ako su djeca još dovoljno mlada – mnogi roditelji će sve svoje neispunjene želje i snove pokušati prebaciti na svoju djecu („Pa ako nisam ja mogao, neka bar oni…“).
Vrlo opasno razdoblje za roditelje, a još opasnije za njihovu djecu!
Naime – u tom trenutku (iako kod nekih osoba i puno ranije) – pokušavamo svoje neispunjene težnje ostvariti preko nekih sasvim drugih ljudi (naše djece), namećući im uloge za koje nisu pripremljeni, možda ih nikada nisu ni željeli, možda uopće nisu primjerene za njih, možda će im vrlo štetiti, no oni će ih ipak pokušati ispuniti kako ne bi razočarali svoje roditelje.
I baš zbog činjenice da će većina djece nastojati udovoljiti svojim roditeljima, dolazi do ozbiljnih problema u međusobnoj komunikaciji te roditelji često ne shvaćaju da djeci nameću nešto što oni niti žele, niti je to najbolje za njih.
Često tada roditelji pokušavaju prisiliti djecu da odaberu isto zanimanje i istu karijeru u kojoj se oni nisu uspjeli dokazati (bar ne onoliko koliko su htjeli ili željeli i zamišljali).
Također se često tjera djecu da se angažiraju u višim stupnjevima obrazovanja nego što su ih postigli njihovi roditelji, opravdavajući to zamišljenim „činjenicama“ poput; „Pa ja nisam imao mogućnosti…“, „Moji roditelji meni to nisu mogli priuštiti…“ i sl.
Još gore – „Ma ja se nisam nauživao – neka se moje dijete nauživa!“ – a pri tome se stvarno misli na ponašanje i situacije koje uopće nisu primjerene mladom ljudskom biću, pa tako dolaze „savjeti“ koji propagiraju promiskuitet, pijanstva, koruptivno razmišljanje, uživanje opojnih droga i slično, sve samo zato što su to roditelji nekada željeli, no nisu si ispunili u željenoj mjeri.
Svakom (normalnom) roditelju je njegovo dijete najdraže. No mnogi (i dalje normalni) roditelji misle da je njihovo dijete i najpametnije i najsposobnije!
Vrlo često to nije istina.
No, osim tog dijela vezanog uglavnom uz karijeru, puno je gore kad roditelji na djecu pokušaju bezuvjetno preslikati svoje životne stavove (političke, filozofske, religiozne…) jer takve situacije vrlo često rezultiraju buntom i potpuno suprotnim učinkom, te završavaju s „nezahvalnom djecom“ i „roditelji me uopće ne razumiju“.
Nimalo simpatično razdoblje života. Mnogi (roditelj) posjede, razviju dijabetes , ili dobiju ulkus, postanu mrzovoljni…
Djeca pak, u tom slučaju, imaju problema s uspostavljanjem normalnih i uravnoteženih osoba s curama ili dečkima, pa i sa prijateljima.
Traže sebe ali ne znaju kako se naći.
Često se pogoršavaju odnosi s roditeljima i kontakti postaju sve rjeđi.
Ok – preživjeli smo i to razdoblje, djeca su odrasla i zasnovala svoje obitelji. Nadamo se da su izvukli pouke iz svog odrastanja te da će svoju djecu ipak odgajati bolje (iako to, nažalost, uglavnom nije slučaj).
Što sad ostaje tim roditeljima, za koje smo već zaključili da su nezadovoljni sa sobom jer niti su uspjeli ostvariti svoje snove, niti ih reproducirati (bar ne u potpunosti) preko svoje djece..?
Pa – uvijek su tu unuci!
Ovo što ću sada reći nije nužno loše; Većinu toga što su roditelji branili svojoj djeci – dozvoliti će svojim unucima!
Kažem, nije nužno loše, no treba imati dobru mjeru u tome!
Nikako se suprotstavljati direktno pravilima koji su odredili roditelji (naša djeca) a apsolutno nikako pokušati unucima nametnuti svoja mišljenja, ponašanja i pravila koja su potpuno suprotna onome što ih uče njihovi roditelji!
Ali…
Sad sam otišao već jako predaleko, obzirom da mi je fokus bio na tu istu generaciju o kojoj govorim od doba dok su bili dječica, pa tinejđeri i sad na kraju roditelji.
Vratimo se na izvornu generaciju:
Već u mirovini ili uskoro u mirovini. Život je prošao strelovitom brzinom, ali nije ostavio recipročni osjećaj starenja…
Još uvijek se osjećamo mladi, iako naše tijelo jasno pokazuje da smo pri tome u zabludi!
I što sad?
Blago onima koji su uistinu i iskreno zadovoljni svojim proživljenim vremenom!
Ali – većina ipak nije.
I stotine su pitanja tipa; „Što sam napravio krivo?“ i „Što sam mogao bolje?“…
Pa da se sada vratim na uvodne rečenice i objasnim koja su dva najveća neprijatelja čovječanstva:
1. Laži!
Laž, laganje, neiskrenost, manipuliranje informacijama, skrivanje istine…
Nazovite to kako god hoćete – svi znamo o čemu se radi!
I – uvijek – koliko god se naš karakter možda izopačeno razvio, znamo pouzdano (bar u dubini svog bića) da je laganje pogrešno i štetno!
Laganje narušava međuljudske odnose, uvodi u njih nestabilnost i nepovjerenje, dovodi do nesporazuma.
No, također, laganje „iznutra“ uništava i lašca kao i one oko njega.
2. Pohlepa!
Željeti više nego ti treba, željeti nešto što ti ne treba ili nešto za što se nisi spreman potruditi ili nešto što ćeš uzeti nekome drugom…
Pohlepa nema kraj, ona ne donosi nikada svršetak, jer je pohlepa žudnja za nemogućim!
Ni novac, ni moć ne čini čovjeka sretnim.
Stjecanje bogatstva ili utjecaja može pružiti samo kratkotrajni osjećaj zadovoljstva, ali nikada baš istinskog zadovoljstva.
Zato svi koji žude za materijalnim bogatstvom uvijek i iznova žele još više, jer im prethodno nije pružilo trajno zadovoljstvo.
Ne može se sve kupiti.
Isto tako je i sa pozicijama moći.
Svaka takva stečena pozicija pruža samo kratkoročno i djelomično zadovoljstvo:
Jer – svi se ljudi ne mogu kupiti!
A onaj koji žudi za moći želi priznanje (i opravdanje) baš od onih iskrenih koji mu se bez straha suprotstavljaju.
I nikada ga neće dobiti
(Nastavlja se)