Moje mišljenje o Katarini Peović uopće nije bitno, no imam pravo i potrebu reagirati na njene javne istupe, osobito kad se s njima ne slažem.
A s njenom "kritičkom analizom" (dijela) pjesama Marka Perkovića, zvanog Thompson (u daljnjem tekstu ću koristi skraćenicu MPT, nastalu od inicijala) , se ne samo ne slažem nego smatram da je napisana u maniri najboljeg diplomanta u klasi "profesora" kojeg znamo po imenu - Paul Joseph Goebbels.
Cijeli njen osvrt napisan je, prvenstveno, na temelju neslaganja sa životnim stavovima tog pjevača, na način da je primjenila "cherry picking" metodu u svojoj "analizi", kako bi poduprla svoju netrpeljivost prema svemu što MPT predstavlja onima koji ga podržavaju.
U to neslaganje sa stavovima, našu Katarinu (po mojoj pretpostavci) najviše smetaju dvije stvari:
- - ljubav prema Hrvatskoj i hrvatstvu
- - ljubav prema Bogu i Kristu
Zbog toga (prema mojem mišljenju) - Katarina jednostavno mora kritizirati svaku referencu na bilo koje spominjanje te dvije stvari u tekstovima njegovih pjesama.
E sad... kako je Katarina postala tako snažan zagovornik socijalizma i komunizma (stranka Radnička fronta) - ne znam!
Katarina je 1991. imala tek 17 godina, što znači da je odrastala u vrijeme kad je bivša država Jugoslavija već bila pred svojim raspadom, utjecaj KP-a je znatno oslabio i mnogi zapadni utjecaji u kulturi (osobito u glazbi) i gospodarstvu su već snažno bili prihvaćeni u bivšoj Jugoslaviji, a posebice u Hrtvatskoj.
Naravno - Katarina je bila još vrlo mlada kad je rat počeo, a obzirom da je tada živjela u Zagrebu, nije bila u situaciji da je bila prisiljena ni izbjeći iz svojeg mjesta boravka, niti ga braniti od agresije domaćih četnika, niti četnika iz Srbije.
Nemam joj što zamjeriti u vezi toga.
Jako malo ljudi koji su živjeli u Zagrebu u razdoblju od 1990. - 1995. je osjetilo rat.
Stoga ni ne očekujem od njih da ga shvate.
Ali - sad sam već previše razvukao ovu priču - pa da dođem na bar prvi dio onoga što sam htio reći:
Draga Katarina, ja sam jedan od dragovoljaca Domovinskog rata (ZNG, MUP, HV) i prošao sam taj rat od 1991 do 1996.
Otpjevao sam poprilično ustaških pjesama u tom razdoblju! I nije me sram.
Niti sam ih ja, niti moji prijatelji / suborci, pjevali jer smo se smatrali Ustašama, nego smo ih pjevali (i puštali preko razglasa sa zvučnicima okrenutim prema četničkim položajima) baš zato što smo znali da se oni koji su nas nemilosrdno napadali i ubijali - tih pjesama boje!
Naime, već na samom početku rata, propaganda iz Srbije je ubijedila srbsko stanovništvo domicilno u Hrvatskoj da je nova Hrvatska država oživila ustaštvo i da ćemo ih sve pobiti na najgore moguće načine.
Da nije bilo te propagande - vjerojatno ne bi bilo ni rata. Sigurno bi smo imali par izoliranih sukoba s ekstremistima, no većina Srba ne bi pristala na nekakvi ustanak da nije bilo toliko snažne i uporne propagande i indoktrinacije od strane Srbije.
Ljudi su uistinu bilu u strahu da će ih Hrvati sve poklati! Ne svi, ali velika većina je bila u strahu izazvanom tom propagandom, jer su se priče o "krvoločnim Hrvatima" prenosile naraštajima još od 1941. - što u službenom narativu FNRJ i SFRJ, što u obiteljskim krugovima.
Zato, draga Katarina, kao što vjerojatno ne znate - početkom oružanog sukoba Hrvatska uopće nije imala oružja! Imali smo većinom lovačko naoružanje, nešto malo pištolja i revolvera i nešto malo automatskih pušaka koje smo kupovali vlastitim novcima, jer je JNA unaprijed ispraznila sva skladišta TO (Teritorijalne obrane) i prebacila sve u naselja u kojima su prebivali pobunjeni Srbi.
Dakle - što smo mi imali da se suprotstavimo agresoru?
- - Za neprijateljske granate i bombe - imali smo podrume i druga provizorna skloništa
- - Za pješaćke napade imali smo hrabro srce - no srećom neprijatelj nije imao baš puno hrabrosti za pješačke napade!
- - Za neprijateljsku propagandu, gdje su preko javnih medija plasirali svakodnevno laži o "hrvatskim zvjerstvima nad nejakim srpskim narodom" - tu smo imali, na neki način, čak njih kao saveznike, jer su njihove laži o "stotinama i tisućama ustaša" izazivale strah kod neprijatelja, veći nego smo ga mi ikada svojim dijelovanjem, praktički bez oružja, ikada mogli u to doba izazvati.
- - A za situacije na bojištima gdje su nas razdvajali tek stotinu ili deseci metara -tu smo mi često koristili ustaške pjesme i puštali ih preko razglasa.
Zašto? Zato što smo znali da će to kod neprijatelja izazvati strah, jer im se je s generacije na generaciju zadnjih (tada) 45 godina prenosila fama o "strašnim Ustašama".
I - da - upalilo je gotovo uvijek!
Stoga - pjesme koje su nastale između 1990 i 1995 - jednostavno ih morate promatrati u odgovarajućem kontekstu. A vi, draga Katarina, niti ih možete niti smijete komentirati, jer nemate pojma o kontekstu u kojem su nastale.
Što je žalosno, jer mnogo je dragovoljaca na hrvatskim ratištima bilo i iz Zagreba i iz Rijeke.
Šteta što niste iskoristili priliku popričati s njima i naučiti nešto iz tih razgovora....
E sad...
Kad sam počeo pisati ovaj tekst, zamislio sam ga prvenstveno kao tekst s protu-analizama na Vaše komentare o tih par MPT pjesama, no eto - otelo se kontroli...
Stoga ću napisati jedan sasvim drugi tekst u kojem ću Vam nastojati objasniti zašto ste u krivu u Vašoj "analizi" tekstova predmetnih pjesama.
Do slijedeći put...
MIB
P.S.
(Evo nastavak...)